Al Ghuraba

*es selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu* Dobro jutro/ dan/ noć. Dobro došli na moj blogić. :D

16.06.2011.

znam ja dobro.....

S Tugom jednostavno treba umeti.Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primecujes pa ce se kad tad okrenuti i otici iako ti se u prvi mah cini da ce zauvek cvileti kraj stola.I pazi poklonis li joj samo mrvicu paznje nece se smiriti dok ti ne uvali citavu korpu. I onda si gotov, jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih musterija.I nikada te vise nece zaobici.
11.06.2011.

Naposletku ja sam dobro znala ko si ti!!

...ona se, slučajno, udala sedamnaestog juna, osamdesete ... eto, ipak imamo neku "godišnjicu" ...

tako je to ...

da se udala za mene, verovatno bih, kao pravi muž, ponekad i zaboravio taj datum ... ovako, zapamtio sam ga zauvek ...

kako i ne bih ...

Veliki datumi, cekani,  cifrani kruzicem crvenim, 

tiho su minuli k'o oblak pamucni  nad tornjem crkvenim. 

Najbolje godine ovog zivota mog prosle su podmuklo.

Malo sam zastao, lose ih drustvo vec zauvek odvuklo...

...ne pravi od tuge nauku -.-'

nema me više u tvojim molitvama...

I znaj...Biću hrabra... Neću misliti ni na šta... Nabaciću onaj fasadni osmeh, i lažno se keziti svim bezličnim stvorovima kad me pitaju zašto sam sama...

Neću više nikada šetati gradom noću, i neću im više dati razlog da pričaju da sam pomalo luda... Neću više čitati ljubavne romane, i neću plakati uz Titanik... Neću plakati uz Đoleta ili bilo kog drugog... Možda još večeras napišem još koji tekst o tebi...Stopiću se sa masom namazanih i doteranih žena ovoga grada, neću ti pokazati koliko sam ranjiva... Smejaću se glasno, zbijati šale, i biću prokleto zgodna... Biću hrabra i neću ti posvećivati pesme... Prestaću da verujem u bajke, u prinčeve i zamkove... U balske haljine i srećne krajeve... Konačno ću i ja da odrastem...Biću jaka, i neću da pokleknem pred tvojim pogledima...Tek ponekad, u letnjim noćima, ušunjaću se sa letnjim kišama u tvoju sobu kao proklestvo... Sanjaćeš me, a nećeš znati da sam to ja... Setićeš se lika, ali ne imena... Ne za sada... Sanjaćeš suze, i pitaćeš se ko plače...Sanjaćeš moje usne, i ukus malina na njima, želećeš da ih ljubiš, a nećeš znati čije su...Tek onda izroniće ime, tek onda čućeš plač, i setićeš se usana... Biće kasno, biću daleko... Zalud ćeš dozivati me, zalud ćeš šetati gradom i tražiti me... Biću tuđa... I biću voljena... Biću tvoje proklestvo...
I biću hrabra... Tome si me ti naučio...

24.01.2011.

trazili po prethodnim zivotima... se nismo = )

Previše je znao o meni...
Kako ptice cvrkuću pomislih da je proljeće, ili još bolje zadnji dani proljeća. Bliži se ljeto. Ali ne! To je samo jedan slučajni topli januarski dan.

Znate,
ovog ljeta je trebala biti jedna svadba. Svadba k'o svadba, parada, pijanstvo i kič. Samo ta cura u bijelom sam trebala biti ja. Svirati, pjevati, plesati za najsretniji dan sam trebala ovog ljeta.
Nikom ne pričam o tome... osjećam kao da ću da potonem.
Sve se promijenilo za čas.
Rasla je ljubav, cvijetala, zamišljala su se djeca i kućica. U toj kućici kamin koji će da nas grije u hladnim zimskim danima. Iz kuhinje će da miriše frišak, domaći hljeb, i svako jutro će da ga budi moja kahva. Otvorit ćemo radnju koju ćemo voditi čitav život ja i on i kasnije je prepisati na jedno od naše jedanaestero djece. Jedanaestero muškaraca (po mogućnosti), jer Veležu slabo ide, treba mu nova postava. Svake zimske nedjelje bi išli u planinu, a ljetne na more. Posjećivali bi prijatelje u njihovim toplim domovima i listali bi zajedničke slike, prisjećajući se naših upoznavanja. Ne bi putovali na duži period vani, jer oboje mrzimo svijet, volimo samo BiH. Djeca bi bila pametna i lijepa na mene xD, a snažna temperamentna dosjetljiva na njega. Roditelji bi nam ih čuvali dok mi malo šetamo gradom ili se eventualno uslikamo na Starom =). Zbog radnje bi zaradili penziju i do smrti bi živjeli sigurno, zbrinuto i što je najvažnije zajedno. To bi bili mi stari, oni što se vole.
Međutim,
radnje nema, kućice nema, i nažalost te ljubavi više nema. Džaba ono maštanje i planiranje. Sve prave ljubavi su tužne, a moja tužna a nije prava. Tako to pola decenije prođe u maštanju da smo ja i on -> mi, i da je sve savršeno. Ali nešto nam je ovo forever kratko trajalo!
Sada smo stranci u našem gradu. Ne znamo se, čudno al' ne znamo se. Ni cvijeće ne miriše isto, miriše drugačije. A na meni je da shvatim da li je to drugačije bolje ili gore. Hmm... Došli su neki novi ljudi u moj život, zamijenih stare jarane za nove. Nastavila sam dalje bez njega...
Nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi. E pa moja krivica je ta što sam ja htjela to da se budim sa jednim očima. Da kad zaspem onda i ustanem s njegovim imenom na usnama. Možda sam htjela previše. Možda sam tražila premalo. Svejedno, nisam tražila ono što je on htjeo. Nek mu je prosto sve od mene naći će kraj druge žene ono što nije kraj mene.
Sada, ja Al Ghuraba čistog uma, svjesno odustajem od ''nas'', poklanjam nas prošlosti. Prošlost će znati izvući koji smiješak na pomen nas, dok bi buducnost donjela samo suze.
Sada, svjesno te puštam da ideš.
Jer....
ništa nisi znao o meni!!

22.01.2011.

ma kome više!?

Kad nekog pokopate u zemlju, možete ga iskopati i vratiti u prvobitnu funkciju, ali ne vrijedi jer je već mrtav.

20.01.2011.

moja priča....

Autobus. Imenica muškog roda. Nekom može biti jako sretna imenica.  Autobus vodi u novi život. Putuješ. Vuče neka svijetlost.


___


Jos jedan dan da sam ustala ziva i zdrava. Kisa, tmurno jutro. Kahva se već ohladila. Moja mami ju je napravila. Osam sati i cetrdesetipet minuta, vrijeme za polazak. Oh, kako mrzim vozariti; svaki dan iz ovog mijesta u ono. Mrzim zavisiti od autobusa. Mrzim guzvu i guranje u autobusu. Mrzim kada zadundule zorile, kada se namirisu svim mogucim Chanelima i kada u sred ljeta vozac ukljuci grijanje. Ulazim, pokazujem kartu, vozac je ne pogleda, a tako je bitna. Da je nema isla bih zu fuß. Hajd' i nekako izdrzim tih deset minuta do grada, ali kad se vozim nazad nikako proci. Stavljam slusalice, palim prvo s reda. ''..imam sve sto pozelim,samo jedno ne, da me neko bar na tren voli zbog MENE...'' uh, koji stih. Kao da je mp3 znao da sam od danas solo. Slusam, nisam u autobusu vise, na nekoj sam planeti Dinoland. I na autobus sada gledam drugacije. Kao u inat ispred mene sjeda par , do usiju zaljubljen...''bebo zenit cu te''.... Gledam ih, razmisljam. Moja ljubav je samo jednom sjela u ovaj autobus sa mnom. Uvijek sam se vozala sama, a da mi nikad nije palo na pamet kako bi bilo da se i on vozi sa mnom... ali pada mi na pamet sada kada ne treba, kad ga ja vise nemam. Jos poneki putnik me cudno pogleda. A neki iscekucjuci da izadjem sto prije -  da zauzmu moje mijesto; priblize se toliko da ja imam mjesta samo za moje trepavice. Vauuu, staje bus ja napokon izlazim. Svjez zrak, ljepota! Ja sam sama. Ljubavi, ja sam sama. Gdje si ti sada, dok ja čak i u autobusu mislim na tebe....?

__
Ustajem po navici u sest. Tri puna kofera... sjevera. Danas volim autobus. Ne smeta mi ni guzva, ni namirisana teta, ni vozac koji ce da kasni, ni cikica koji kaslje i baca bakcile na mene. Danas volim autobus -  vise nego ikad. Autobus me vodi u Geteburg. Kroz prljave prozorcice gledam u njegovo naselje... Pa zar je morao ovuda krenuti?! Autobus me vozi, da zaboravim na sve..njega, grad, drustvo, ocjene :) .  Zakleti patriota odlazi iz svog grada. Od zakletog patriote napravio je izdajicu. Valjda je tako moralo biti. Nikad vise jedne slatke ljubavi na Neretvi. Valjda je tako trebalo biti, jer ni haljinu ne vrijedi krpiti, a ne ljubav.
Bus driver you are my honey, just drive.

16.10.2010.

Kiša pada...

Kada praviš najvažniju odluku u svom životu, ljudi koje voliš / koji te vole moraju biti uz tebe.

Ako nisu uz tebe ili te nikad nisu ni voljeli ili su glupi i ne žele da uspiješ.

Život stvara prepreke da bi bilo zanimljivije, da bi bilo teže, da bi bilo drugačije.

Čovjek ne može biti nikad sretan ako nije ispunio sebi sve želje, ako mu duša nije ispunjena srećom, barem 12 sati u 24 sata.

Da bi jedan brak uspjeo u njega se kreće bez tajni. Ako jedna strana ne podržava drugu taj brak je osuđen na propast u samom početku.

 

....bit je da vjerujemo drugima, da volimo pa ćemo biti voljeni, da praštamo pa će i nama oprostiti, da se osmjehujemo pa će se i nama osmjehnuti... da govorimo istinu jer tada ni nas neće lagati...

07.10.2010.

Hamza 3.

Hatidža je Samanthi kupila leksikon imena. Nakon šehadeta na Samanthi je bio red da promijeni ime. Izabrala je ime Amina. Hatidža joj je rekla: ' Shvataš li sada Muhammedove riječi (sunce koje će postati sjajnije) on je znao da ćeš prihvatiti Islam. Amina se nasmijala.

 

Amina je odlučila da ostane da radi u Sarajevu da radi. Hatidža je živjela sama i dobro joj je došla cimerica. Amina se zaposlila u centru 'Kralj Fahd'. Radila je kao profesorica engleskoga jezika. Vodila je kurs ženama. Dobro je zarađivala i s Hatidžom je dijelila troškove. U Centar su dolazila mnoga siročad u kojima je ona prepoznavala sebe. Bili su bez roditelja, bez ikoga svog, željeli su da uče ali nije bilo nikog da ih gura, da ih podržava u toj namjeri da uče.

Osjetila je potrebu da im pomogne. Nije znala ni šta ni kako. Nije ni htjela naglo da im prilazi jer bi se mogli uvrijediti. Znala je da kad je ona bila u toj situaciji da su je mnoge pomoći vrijeđale, da se osjećala kao da je svi sažaljevaju. Nakon nekog perioda osnovala je fondaciju ''Muhammed i Sami''. Registroavala se kao fondacija koja pomaže djeci bez roditelja, djeci koja su sama u Domu s tetama koja nemaju nikog svog.

Za konstruisanje fondacije i ispunjenje nekih ciljeva pomogao joj je Omer. Omer je bio profesor kao i ona. Predavao je engleski u Centru, muškoj grupi. Omer i Amina su provodili mnogo vremena skupa. Isprva su smišljali nove ciljeve i riješenja za fondaciju, a kasnije su se sastajali kao prijatelji. Hatidža se jako radovala svakom njihovom sastanku jer je znala da je Omer dobar čovjek, a Aminu je jako voljela.

Amina i Omer su stupili u kontakt sa EGIPATSKOM organizacijom koja je odlučila da finansira sve njihove zamisli u sljedećoj godini dana. Potpisali su ugovor na godinu dana i s osmjesima ostvarivali ciljeve. Amina je jako zavoljela djecu i kada je čula da u Sarajevo dolazi grupa djece jetima iz Palestine potrčala je da im pomogne koristeći novac fondacije. U grupi je bilo šestero djece od 10 do 18 godina i jedna beba od šest mjeseci. Smjestili su ih u Dom. Nakon što su se rijeešili papiri i nakon što je bilo 100% potvrđeno da su djeca bez roditelja i bez bliže porodice (svi su poginuli) odlučeno je da ostanu u državi ako im se u roku od mjesec dana nađu porodice. I šest mališana je dobilo svoje porodice. U šest različitih gradova BiH. Mala šestomjesećna beba još uvijek nije dobila svoje nove roditelje. Amina je aplicirala za usvajanje, no rekli su joj da nema nikakve šanse jer je sama bez muža. Željela je da usvoji malu bebicu, malog palestinskog dječaka. Nakon dugog procesa zbog toga što Amina nije udata, mališa joj je ipak pripao.

Dala mu je ime HAMZA. Bila je jako sretna. Prošla je godina dana od smrti Muhammeda tačno na dan kada je Hamza legalno postao Aminin sin.

 

***

 

Amina je sjedjela na balkonu i pripremala torbicu za Hamzine stvari. Hamza je bio miran, nije plakao.

Telefon je zazvonio. To je bio Omer. Pitao ju je kako je i šta radi,  da li želi u šetnju s njim, i naravno da povede i Hamzu ako joj ne smeta što je kiša.

Amina se osmjehnula i rekla: 'Da, idemo. Ja volim kišu.'

 

 

Nakon tužnih događaja dolaze sretni. Samo trebamo biti dovoljno jaki i saburli da ih dočekamo.
02.10.2010.

Hamza 2

Ustali su svi u porodici osim Samanthe. Niko nije htjeo da je budi. Dženaza će se klanjati u 14.00 sati. Sve je spremno. Smrtovnica je na vratima od sabaha.

Samantha je ustala. Malo je sjedila na balkonu. I malo je stajala ispred vrata gledajući u njegovu smrtovnicu. Kiša je počela padati. Samantha je rekla: 'Mrzim kišu', i ušla je unutra. Aiši je pomogla u svemu što je trebalo, najviše oko hrane za neke njoj nepoznate ljude koji će doći kasnije. Abdurahman, Aišin muž, je došao po Muhammedovog dedu Nijaza i njih dvica su otišli na dženazu. Fatima i Aiša su učile Ya – Sin. Samantha ih nije razumijela, ali je buljila u njih.

 

***

 

Prošlo je 7 dana od Samanthinog dolaska u Sarajevo. Prve pahulje već su prekrile grad.

Samantha je sjedila na balkonu. Ustala je jako rano. Nije ni mogla baš puno da spava. Ustala je kad je čula Fatimu i Aišu kako se pripremaju za sabah. Rekli su joj da ode probuditi Nijaza da i on klanja. Ljudi su dolazili na Muhammedovu hatmu. Ona nikog nije poznavala. Svakog je pozdravila i ponudila kahvom i hranom. Nije znala za ove običaje. Jutros je rekla Muhammedovima da nakon hatme ide kući. Tokom hatme je sjedila u jednom čošku i šutila. Slušala je učenje Kur'ana. Činilo joj se umirujuće. Učenje je završilo i ljudi su počeli pričati. Samantha je šutila, gledala u pod i mislila na Muhammeda. Mislila je na to kako je on bio dobar čovjek i da je sigurno sada na dobrom mjestu. Tako zamišljenoj joj je prišla Hatidža – Muhammedova rodica.

'Kako si Samantha?' – upitala ju je. Samantha je slegla ramenima i pogledala ju. Hatidža je nosila bijelu abaju ispod koje je na dnu virila neka zelena podstava. Imala je zeleni šal i bijelu kapicu. U tom trenutku Samantha je mislila kako čisto i lijepo Hatidža izgleda. Započele su razgovor o svemu samo ne o Muhammedu. Hatidža ju je nagovorila da ostane još jedan dan u Sarajevu, ali ovaj put da prenoći u nje. Samantha je pristala. Ionako nije imala šta da radi kući , sada kad nema Muhammeda.

Hatidža je odvela Samanthu u obilazak Sarajeva. Pokazala joj je mjesta koja su Samanthi bila jako zanimljiva. Otišle su na ćevape. Došlo je vrijeme ikindije i Hatdiža je otišla da klanja. Samantha ju je čekala ispred džamije, pored fontane koja je bila puna sitnog novca. Predpostavila je da je to neka fontana za sreću i ubacila je novčić i zaželjela...

Kada je Hatidža završila napravile su još jedan krug po gradu. Samantha ju je upitala zašto klanja toliko. Zašto ne klanja jednom u danu i dosta joj. Hatidža se nasmijala i objasnila joj kako je 5 dnevnih namaza farz u Islamu. I tako je započela priča o Hatidžinoj vjeri.

Samantha je rekla da je nju kao ateistu zaintrigirala Muhammedova vjera ali da nisu baš puno pričali o Islamu.

Muhammed je znao da je Samantha siroče i da su je tete u Domu odgajale moralno ali da nikad nisu spominjale vjeru.

 Samantha je noćila u Hatidže. Bila je jacija kad su ušle u stan. Hatidža je ušla u svoju sobu da klanja, a Samantha je ćurila. :) Gledala je njene pokrete, kako pada na sedždu i vidjela je da je Samantha smirena. Na nagovor ostala je duži period kod Hatidže.

Jedne večeri joj je rekla: ' Hatidža i ja hoću da klanjam.'

Hatidža se iznenadila i objasnila joj da prvo treba da postane muslimanka, da iskreno vjeruje u Jedinog Allaha dž.š. i pojasnila joj još neke stvari. Samantha se zamislila i otiša u svoju sobu da spava.

Nakon dva dana, tačno u vrijeme akšama Samantha je pred Hatidžom izgovorila Šehadet...

Samantha se prvi put nakon Muhammedove smrti nasmijala.

 

***

 

to be continued

02.10.2010.

....ružice moje....

Prva ruža: Zapamti da tvoj Gospodar oprašta onima koji Ga mole za oprost, prihvata pokajanje onih koji se kaju i prihvata one koji Mu se vraćaju.


Druga ruža: Budi milostiva prema slabijima i bit ćeš sretna. Daruj one kojima je potrebno i bit ćeš dobro. Ne zavidi, ne srdi se i bit ćeš zdrava.


Treća ruža: Budi optimista jer Allah je uz tebe, meleci se mole za tvoj oprost i čeka te Džennet.


Četvrta ruža: Obriši suze, misli dobro o tvom Gospodaru, i otjeraj brige sjećanjem na Allahovu milost kojom te je obasuo.


Peta ruža: Ne misli da je ovaj svijet perfektan. Nema nikoga na zemlji ko dobije sve što zeli ili ko nema nekih briga.


Šesta ruža: Budi kao visoko stablo s visokom ciljevima. Ako ga pogodiš kamenom, ono ispusti samo jedan plod.


Sedma ruža: Da li si ikada cula da tuga vraća on osto je izgubljeno ili da briga ispravlja greške? Pa zasto onda tugovati i brinuti?


Osma ruža: Ne nadaj se iskušenjima i nesreći, već se nadaj miru, sigurnosti, i dobrom zdravlju, pa će tako uz Allahovu dozvolu i biti.


Deveta ruža: Ugasi plamen mržnje u tvom srcu tako što ćes oprostiti onima koji su te bilo kada uvrijedili.


Deseta ruža: Gusul, abdest i organizacija su efikasni lijkovi za sve vrste nesreće i brige.

29.09.2010.

Hamza 1

Samantha je voljela kišu. Kada je pošla da ga posjeti padala je jaka kiša. Željela je ostati još malo na svježem zraku i slušati kapljice kako udaraju o pod no morala je stići taj voz.

 U vozu je bilo jako zagušljivo i bučno. Ljudi su pričali i pušili svoje cigarete. Usamljeni putnik sjedio je u čošku i slušao muziku. Možda je slušao nešto drugo ne zna se. Slušalice su mu bile u ušima, zatvorio je oči. On se nije nalazio u tom vozu.

Voz se zaustavlja dvije tri osobe silaze i voz nastavlja svoju putanju.

Samantha gleda kroz prozor u staricu koja je čekala nekog, no taj neko nije izašao. 'Jadnica', pomislila je. 'Čeka sama na kiši, a niko joj nije došao'... Voz ide dalje.

Kondukter prolazi, novim putnicima uzima karte, starima se smješka. Jedan par nije imao karte, pa su mu dali novac. Svi putnici su to vidjeli, ali su šutjeli.

Kiša je prestala. Samantha se unervozila, bilo joj je dosadno i vožnja joj je dojadila. Nije htjela da zaspe da ne bi promašila stanicu. Dijete prekoputa nje je počelo da plače. Išlo joj je na živce. 'Najradije bih ga udarila', pomislila je. Srećom voz se zaustavlja i Samantha izlazi.

Sama je. Niko je nije dočekao. Odlučila je da pričeka nekolike minute.

Njega nije bilo pa je uzela taxi.

'Hadžiamakovu molim'.

– 'Naravno'. 

Vozila se u taxiju i usput razgledala Sarajevo. Stigla je pred kuću, platila vozaću i on je otišao.

Niko iz kuće nije izašao, 'mora da nisu čuli auto'. Otvorila je tešku staru kapiju i popela se na sprat. Vukla je veliki kofer. Ulazna vrata su bila otvorena. Mnogo obuće je bilo ispred. Pomislila je kako će ga ružiti što ne čisti. Izašla je Fatima i zagrlila ju je jako. Samanthi je to bilo jako čudno jer je njegovi nisu prihvatili.

'Gdje je Muhammed?', upitala je Fatimu. Fatima je pogledala u pod i jecajući rekla da nije tu.         Samantha je ponovila 'gdje je? Hoću da ga vidim. Zašto nije došao na stanicu po mene?'       'Samantha Muhammed je umro sinoć...odmah nakon vašeg telefonskog razgovora.'

Samantha je nijemo stajala na ulaznim vratima. Gledala je u Fatimu. Gledala je u suze koje su tekle na njenom licu.

'Zašto , kako, zašto me niste zvali prije? Ne vjerujem! Želim u njegovu sobu znam da je tu, vi meni lažete!!'

Prošla je pored Fatime i ušla u Muhammedovu sobu. Na stolu je stajao Kur'an i tespih. Krevet je bio zategnut kao da niko nikad tu nije spavao. Kompjuter ugašen, pored njega Samanthina slika. Na rubu slike je pisalo: ' Moje svijetlo koje će postati još sjajnije.'

U sobu je ušla Aiša, Muhammedova sestra i rekla joj 'ostani u Muhammedovoj sobi koliko hočeš. To mu je i bila želja - da ostaneš sa nama. Samantha je počela da plače jako.

 

***

to be continued

Noviji postovi | Stariji postovi

Al Ghuraba
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

Dosta mi je Allah moj!
**moj ummet**
Bosna i Hercegovina
Palestina

:)
CVIJET SREĆE NE CVIJETA DOK SPAVAŠ.
PROBUDI SE!!!!!!!!

MOJI FAVORITI
spagosmail
Partizansko spomen-groblje - Help to preserve
KUĆA OTVORENOG SRCA
više...

BROJAČ POSJETA
20047

Powered by Blogger.ba