beats by dre cheap

moj prvi dan u MOSTARU.....

Gledam u nebo iznad Mostara. Nista se promijenilo nije, posljednjih sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On, stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo jezika, I po jedan - Mostar.

Može li čovjek biti rođen u Mostaru, a da ne voli taj grad? Može li čvjek biti rođen bilo gdje , a da ne voli rodni grad? Nažalost, može...

Ovdje sam rođena, tu su mi korijeni. Ovdje su moji preci s Mosta skakali. Neretva hladna, Stari Most, Velež i raja, zauvijek u srcu ostali. Mostaru moj, ti si meni sve, rodni grade moj, ja te volim, volim najviše.

 

- Mama šta je ovo?

- To ti je maco Most...

Čuj most, de mama Boga ti. Našla je mene zezati ovako malu. Kako jedna malo deblja žica isprepletena u neku vrstu široke pletenice može biti most? I kada vjetar puše miče tu pletenicu lijevo, pa desno, zar most ne treba da bude čvrst?

- To ti je maco most. Znaš, tu je bio jedan veliki Most bijelo-žutog neopisivno blistavog kamena. I onda su došle neke čike i srušile ga, pa je sada neko napravio ovaj, da bi ljudi mogli prelaziti na onu stranu rijeke. I sad ćemo mi da pređemo tamo. Nije te strah, zar ne?

Čega ćemo mi???!! Da pređem tamo, halo bona jes' normalna... ccc. Hoće žena da upadnem dole u onu vodu da me vir pojede...

- Nije me strah mama. :D

I hop, zatvori Minče oči, stegni maminu ruku, i s bismilom.

I tako... to je bio moj prvi dan u Mostaru. (prvi dan kojeg se sjećam naravno)

 

Ok , sada kad si me dovela do ovog čuvenog mosta, koji liči na sve samo ne na most, gdje dalje...

- Eh macane sad idemo kod dede. Već nas čekaju.

Dragi moj deduka Mujo i njegova Braće Krpo 22 ulica. Kaže mama 'Carina'... hmmm već mi zvuči nekako moćno, ono kao car – pa carevina, pa nastalo Carina. Eh tu moj dedo živi, kaže mama da sam i ja tu živjela prije rata, i da sam tu prohodala i da su tu ostale moje stare mini haljine, jedva čekam da to vidim!

 

Sokaci uski, nema auta, a i da ih i imaju ljudi mislim da kroz taj sokak i ne bi mogli proći. Neke rupice po zidovima, pravo zanimljivo izgledaju.

- Mama, šta su ove rupice? Je li ovo staro naselje?

- Ovo su ti rupe od metka, neke čike se igrale ta-ta i tako ostavile iza sebe.

- Aham... baš cool.

Otvaram teška bijela vrata, ulazim u mini hodnjik, skidam obuću i ulazim. Trideset i prvi decembar 1995. godine. Unutra sjede Mujo i Čamil. Jedan od njih je moj dedo, a drugi je neki nepoznati komšija. Onako instiktivno trčim u zagrljaj Muji...kako i zašto ne znam, ali sam znala da je to moj dedo.

- Hajde sine sjedi da te deda nauči igrati tavle.

Čuj tavle, kakva je to igra da se zove tav'a.

- E nek si ti dedi došla, još malo pa će tebe deda na utakmicu voditi... Znaš ima jedan klub što deda voli i ti češ da ga zavoliš, dedino zlato.

I tako, miriše ta kuća, miriše ta Carina, miriše nekim čudnim mirisom kojeg osjetim svaki put kad tu dođem iako tu mog dede više nema.

 

Neko kuca na vrata. Na staklu se vidi samo odsjaj da je to neki čovjek. Svi su uznemireni ko bi to mogao biti. Mama ustaje i otvara.

- Ti si. Gdje si do sad? Uđi.

Ulazi neki čovjek. Vojničko odjelo na njemu, izgleda opasno. Iza pasa mu viri nož. Na glavi mu je fes, bordo boje. Ima guste, crne brkove. I nekako poznate oči, vidjela sam ih negdje prije...

- Ma svratio do Seje, da mu kažem da ste stigli.

Ulazi i sjeda pored mene. Zagrlio me i poljubio u čelo. Odmakla sam se  i otišla mami u krilo.

Tu su nešto još pričali i popli kahvu.

- Hoćemo li? ; kaže taj čovjek.

Gdje ćemo bola. Vidiš da sam kod dede svog došla okani se moje mame i idi. Ne znam šta u mene bulji.

-  Hajde Emina obuci jaknu, idemo.

- Ali gdje ćemo mama? Zar nisi rekla da sam ja na Carini rođena, zar mi nebismo trebali ostati ovdje?

Niko me ne sluša, oblače mi jaknu i idemo .. negdje.

 

Od Carine do Zalika treba nekih petnestak minuta pjehe. Ali meni se činilo kao da hodamo sto godina i kao da nikada nećemo doći do cilja.

Mama i taj čovjek me drže za ruku i idemo.

-      Sjećaš li se ti njega, sa slika?

-      Ne sjećam mama...   -.-

-      Mina ovo je tvoj tata. Halil. Znaš, pokazivali smo ti slike...

Tata, kažeš moj tata... ja imam tatu? Zar on nije u ratu?! Super, vratio se, znači da je rat gotov, ma meni ovi odrasli ništa nisu jasni. Ali hej, ja imam tatu!!!

 

Carina je preljepa. Tako je mirna i mirisna. U njoj su sve slatke male kućice sa rupicama... A sada dolazimo u neko naselje puno bijelih zgrada i prljavih ograda... Zalik.

Ulazimo u nečiji stan. Grli me neka žena. Unutra nas čeka Elmedina, već ju je Rasema dovela. I tu je neko dvoje djece još -  Merima i Sead. Grlimo se. Ne znam zašto, ja ih ne znam.

To je neka moja rodbina koliko sam ih shvatila , taj neki čovjek je brat mom tati i sad su to neka njegova djeca nešto pa smo mi rodbina nešto bla bla ko ih sluša.. daj da se vratimo dedi da mi je spavati...

-      Hajde idemo sada u naš stan, pa češ moći da spavaš.

Ne idemo nigdje iz te zgrade, samo se penjemo na zadnji sprat. Zgrada je grozna, nijedan sprat nije imao prozore, zidovi su puni onih rupa koje mi više nisu cool, postale su glupe i dosadne. Stepenice su prljave i čak su krvave, pomislila sam na zubara odmah.

-      Eh, ovo je tvoja soba Mina. Večeras je Nova godina, presvuci se u onu svoju rozu haljinicu. Bit češ slatka.

Sjedimo u dnevnom svi. Mama, Ele, tata, Merima, Sead i ti neki strina i adže il tako nešto... Nisu im Nove godine nešto vala u ovom Mostaru u Delnicama je bilo slađe. Već je kasno za mene, liježem u moj novi krevet. Izgleda da ću živjeti u tom Zaliku. Ne vraćamo se u Delnice, il makar dole dedi da se vratimo, na Carinu...ne , ništa. Ma hajd, Emina spavaj...

 

***

 

 

Aaaa osam sati već!!!! Kasnim, no, no!!

Trideset i prvi juli 2004. godine. Čelopek, tek osam. Doručkuj na brzinu i idemo na kafu, onu pravu jutarnu dole ispod Starog.

Znaš, danas su prvi skokovi sa Novog Starog Mosta. Šejla i ja idemo do Tabhane na kafu, Ele će nam kasnije doći. I onda idemo zauzeti pravu ložu da gledamo skokove.

Jeza brate... ja negdje u onoj masi, gužva, žega, starke na nogama, dok hodaš preko onih kamenčića pijesak se uvuče. Cvrkuću oni cvrčci i ptice neke.. Miris i žuborenje Neretve, zvuk vode kada lasta skoči u nju...

Davno sam ti rođen braca... pjeva raja, pjeva i plače, srca im puna. Nema više one lelujave pletenice, sad je tu iznikao Most... pravi pravcati Most o kojem mi je mama pričala. Onaj sa bijelo-žutim blistavim kamenjem.

Prva noga na me kroči cijeli grad mi nazdravio... prva liska s mene skoči....

- Deset, deset, deset, deset, deset!!!  

Odjekuje aplauz Mostarom....

Al Ghuraba
http://alghuraba.blogger.ba
17/01/2012 15:59